Usvojenje je najznačajniji i najsveobuhvatniji oblik zaštite dece bez roditeljskog staranja. Interes svakog deteta je da odrasta u porodici. Ukoliko nije moguće da odrasta u svojoj prirodnoj / biološkoj porodici, onda je zadatak države da obezbedi detetu drugu porodicu tzv. adoptivnu porodicu.
Obzirom da se usvojenjem stvara pravna veza između usvojenika, s jedne strane, i usvojitelja i njihovih potomaka i predaka, s druge strane, u daljem tekstu taksativno će biti pobrojane pravne posledice odnosno dejstva usvojenja:
- usvojitelji se upisuju kao roditelji deteta u matične knjige, a usvojenom detetu se može promeniti prezime i odrediti novo ime;
- za dete koje je navršilo 10 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje potrebna je saglasnost za promenu ličnog imena;
- zaključenjem usvojenja zabranjeno je osporavanje materinstva i očinstva usvojenog deteta;
- usvojenjem prestaju roditeljska prava prirodnih / bioloških roditelja, a usvojeno dete ulazi u porodicu usvojitelja i stiče prema njima i njihovim srodnicima prava i dužnosti prirodnog potomka; Usvojeno dete ima identičan pravni položaj prema usvojiteljima kao što ima dete prema svojim biološkim roditeljima;
- između ranijih roditelja i usvojenika ostaje samo krvno srodstvo i ono je bračna smetnja prema njima i njihovim krvnim srodnicima;
- ako je usvojitelj supružnik ili vanbračni partner prirodnog roditelja, roditelj ne gubi roditeljsko pravo već ga vrši zajedno sa usvojiteljem;
- nasledno pravo usvojenika prema prirodnim roditeljima i njegovim krvnim srodnicima se gasi, osim ako usvojitelj ne usvaja dete svog supružnika ili vanbračnog partnera;
- usvojenik i njegovi potomci nasleđuju usvojitelja i njegove srodnike pod istim uslovima kao što deca i njihovi potomci naslđuju svoje roditelje i njihove srodnike i obratno, odnosno usvojitelj i njegovi srodnici stiču nasledna prava prema usvojeniku i njegovim potomcima.
Pocev od 2005. godine kada je donet Porodični zakon Republike Srbije, predviđen je samo jedan oblik usvojenja i to potpuno usvojenje. Do 2005. godine na snazi je bio Zakon o braku i porodičnim odnosima koji je predviđao još jedan oblik usvojenja – nepotpuno usvojenje. U postojećem Nacrtu Građanskog zakonika predviđen je i ovaj drugi oblik usvojenja.
Iz taksativno navedenih pravnih dejstava može se zaključiti zašto je usvojenje u najboljem interesu dece bez roditeljskog staranja, za razliku od npr.hraniteljstva koje predstavlja privremeni porodični smeštaj. Naime, usvojenjem dete se potpuno integriše u adoptivnu porodicu.
Autor: Marija Sara Jovanović, advokat
